F magazin 14, Muška svinja, Jozić

Fantastične likove i nadrealne situacije u priče ubacujem jer mi je tako doista lakše i zabavnije pisati, a, nadam se, istim ću zabaviti i čitatelje.

Ravno u glavu. Tko je ta svinja iz naslova i zašto je muška? Je li spol/rod toliko bitan i kojeg je spola ova knjiga?

Muška je koliko i ženska, rekao bih ljudska, i jedna prilično suvremena svinjica. Takav naslov odzvanja, ali vjerujem da, čim čitatelj prelista prve stranice, shvaća da on knjigu ne definira u rodnom smjeru. Možda bi to trebalo provesti kao anketu nakon čitanja, a ne postaviti kao tezu prije, ali dopustite mi ponuditi mogućnost: svinja iz naslova smo svi mi, jer u životnim amplitudama nad kojima nemamo utjecaj činimo dobre i loše stvari, nenamjerno ili iz neznanja, lutamo, volimo, gubimo, vraćamo se, krećemo iznova, emotivni smo ili hladni, prolazimo kada bismo trebali stati, tuđe tuge ne primjećujemo, a vlastite urezujemo u kamen... A zanimljivo je bilo igrati se s različitim predrasudama, pa i tim mačizmom koji prokliže kada je najvažnije: vjerujem da je tako sa svim krutim stavovima ili idejama, pregaženi su i ostavljeni na cesti, kao kredom nacrtani.

 

Među ovih dvadeset očajno ljubavnih nalaze se priče koje su nastajale proteklih pet (šest?) godina, no jasno su uočljive niti koje ih vežu. Jesi li oduvijek znao da pišeš "baš ovu knjigu" i što je za tebe njezino vezivno tkivo?

Knjiga je nastajala šest godina i dok je rukopis bio pet ili šest priča, u meni nije postojala ideja (ili razumijevanje?) da tu treba nešto pospajati. Pred kraj knjige postao sam svjestan da knjiga treba jedinstvenu kičmu. Sretna okolnost je što se ta kičma (kroz teme i par motiva koje ponavljam) pojavila sama, a vjerujem da je i većini pisaca slično: na nekoj razini uvijek "znaš" o čemu pišeš, što te intimno zaokuplja ili o čemu želiš/moraš/voliš misliti i govoriti. Dođe tu malo i zanatskog posla: u postprodukciji želio sam naglasiti važnije "ključne riječi" knjige, i one su na neki način postale nit koja veže, bez obzira što ja danas i ja prije šest godina u mnogočemu nismo iste osobe. Tu je i sama duljina priča: neke od prvih priča koje sam pisao su bile vrlo kratke, svega par rečenica. Tada mi je bilo bitno vježbati, a zbog vrste posla nisam stizao ulaziti u dulje forme. Tako su na kraju te kratke priče, razbacane kroz knjigu, stvorile dodatnu vezu s ostatkom teksta, i dodale neki svoj ritam.

 

Pisati o ljubavi, putovanju, pisanju… Jesu li nakon toliko knjiga i književnika te teme potrošene i gdje si ti u njima našao gorivo za sebe? Koji je tvoj recept protiv općih mjesta?

Teme su sigurno iste, ili su vrlo slične ako ih zguramo u općenite pojmove. Na listu dodaj još "smrt, filozofiju, vjeru" i još pokojeg teškaša, i zatvorio si devedeset posto tema svjetske književnosti. Ostaje nam nadati se (svima nama, "umjetnicima modernog doba") da poznate teme obrađujemo iz nekog drugog, novog rakursa. Čini mi se da je biti "pisac u Hrvata" nešto kao poziv: propovjednika, primjerice. Jer meni to nije ni hobi, a po definiciji ne spada ni u posao, jer bih od takvog "posla" odavno skapao od gladi. A ako je poziv (ili tome slično, ne uzimaj me previše doslovno za riječ), onda je i nešto osobno, nešto što je "tvoje" u smislu odabira prostora u kojem djeluješ, načina na koji se odlučuješ slati poruke, tema za koje se zanimaš... Vjerujem da su zato grandiozne riječi poput Ljubavi ili Smrti tako česta tema bile, jesu i bit će, jer je i svako umjetničko stvaranje neka vrsta distorzije, ili osobnog fokusa. Što je fokus začudniji, udaljeniji od "tipičnog pogleda", to bolje, jer to je i teže. "Opća mjesta" se trudim izbjeći različitim (smišljenim ili podsvjesnim) izmicanjima u humor, ili ironiju, koja nudi dobrodošli odmak, u bizarno i začudno koje nudi podtekst i neki tip ključa/poante, u psovke koje trznu a u biti olabave. Drugi dio manevriranja je možda više "zanatski", kada pokušavam raditi kroz dijaloge, ili promjene tempa, ili pripovjedača...

 

Svijet Muške svinje miks je zbilje koju živimo i iznenadnih proboja nadrealnog, fantastike (koje možda također živimo) – u tome odskačeš od neke generacijske matice. Kakav je suživot realnog i nadrealnog u tvojim pričama?

Da, dobro si to primijetio. I meni je zanimljivo da fantastično, začudno, bizarno, nadrealno... kolege pisci ne koriste češće, jer gdje ćeš, ako ne u mašti, i na papiru? Nije da imaš produkcijske troškove kulisa ili kostimografa na plaći. Fantastične likove i nadrealne situacije u priče ubacujem jer mi je tako doista lakše i zabavnije pisati, a, nadam se, istim ću zabaviti i čitatelje. No svaki od likova i situacija bili bi odveć plošni da se pojave samo poradi nekog wow efekta; trudio sam se da svaki taj, kako ga ti nazivaš, "proboj", bude motiviran i da ima svoj kontekst, te da nosi poruku. Jer ipak je to kratka priča, a kratka priča ne trpi višak tereta. 

 

Humor je često ona neočekivana sila koja se pojavljuje iznenada i spašava stvar – kod tebe je tu otpočetka, ugrađen u svijet o kojem pripovijedaš. Je li tako oduvijek? Čiji humor voliš u književnosti?

Humor je stvar perspektive, i sličan je batinama u pijanom stanju: ako ga/ih tražiš, doći će. Kada pišem tekst, on često nema kraj, nekada ni početak, nekada nemam ništa pod milim bogom, a ipak pišem, pa sam se istrenirao blokove teksta gledati kao cjeline; kasnije mogu postati dio tko zna koje priče. To mi je pomalo i nužno, jer se nekada ne stižem vraćati istima kroz dulje vremenske periode. Tako odvojene tekstove, kao prave terorističke ćelije stvorene s namjerom da vam se uvuku pod kožu i zaraze vas jozitisom, pokušam puniti istim sastojcima kao i "veću", gotovu priču: svaki blok pokušam zaokružiti poantom, ili "lijepom rečenicom", u svakom se trudim nasmijati, barem riječju ili naznakom. U službi ritma i pitkosti teksta pokušavam slagati rime... Mikrorazina teksta, riječi i njihov odnos bitan je dio mog pisanja.
Mislim da smijeh nije ništa prizemno i pučki, da može ići uz "kvalitetan i ozbiljan" tekst, da ga čak i oplemenjuje, a ako o knjizi govorimo kao o proizvodu koji traži svoje mjesto na policama kapitalizma, ovo je sigurno: proizvod se bolje prodaje uz posredstvo a) seksa, b) humora. Pošto mi je teško izvedivo hodati uokolo i nuditi seks po kućama u promotivne svrhe, reko: ajde barem da nasmijem ljude. Uživam u tekstovima Bolaña, Ferića i Kereta, koji svaki na svoj način namiguju čitatelju, nudeći mu dobru zajebanciju skrivenu ispod površine slova.

 

Svinja uskoro leti na put, nedugo nakon hrvatske imat će promociju i u SAD-u?

To s Chicagom se izdogađalo prilično nenadano i u kratkom vremenu. I to je najljepše vezano uz knjigu: te male, nenadane, sretne, iako možda tek simbolične mogućnosti, kao lijepi darovi koje "zaslužuješ" kao putnik nakon šest godina dugog puta. Long story short: jučer su kupljene avionske karte, dio knjiga je organizator otkupio i šalju se u SAD, datum i mjesto promocije su potvrđeni, pa će sredinom svibnja svinjica zaroktati i u dalekim tuđinama.