F magazin, Bazdulj, Mali prozor

Na tribini Razotkrivanje 18. ožujka u Vinyl bar&baru gostovao je Muharem Bazdulj, autor nedavno izdanog "balkanskog noir krimića" Malog prozora. Dio razgovora prenosimo u nastavku, a cjelovita snimka dostupna je na linku.

Kako ste se odlučili okušati uz ovom žanru? Što vas je vuklo Malom prozoru?

Mali prozor nastao je kao rezultat moje dugogodišnje fascinacije krimićem, odnosno njegovom noir sastavnicom. Krimić je zahvalan kao žanr jer ima tu vrstu fabule koja vuče, i tu se mogu uplesti razne stvari. U ovoj knjizi govori se o dvojici najboljih prijatelja, jedan je univerzitetski profesor, drugi je novinar, i kad novinara ubiju, na scenu stupa profesor književnosti. Važno je naglasiti da on ne kreće u neku vrstu osvetničke misije ili detektivske istrage, već ga sama radoznalost i neka vrsta duga prema prijatelju vode da krene pomalo "otkopavati" što se zapravo desilo. Teško se može zamisliti balkanske policajce kao detektive, stoga sam želio da glavni lik bude netko tko nije detektiv, a tko se nađe sudbinom, silom prilika upleten u zločin.

 

Kad je riječ o knjigama koje se odvijaju na ovim prostorima, uvijek intrigira koliko su likovi inspirirani stvarnim ljudima, čitatelji pokušavaju pronaći ključ. Koliko su protagonisti vašeg romana temeljeni na vašim poznanicima, likovima iz medija i javnog života?

Niti jedan lik nije više od deset, petnaest posto neka konkretna osoba. Sve su to amalgami ljudi s kojima se čovjek susreće, ja sam i govorio o nekom okviru koji poznajem. Denis Duraković, koji je neka vrsta najboljeg sarajevskog istraživačkog novinara na prelazu iz 20. u 21. Vijek, nije napravljen po bilo kome, to bi, uostalom, bilo prilično morbidno. Zapravo, ovaj je roman puno više fiction nego što se to može zaključiti iz njegova konteksta. Poigravao sam se s raznim idejama, naratoru dao svoje ime, no i inače se radije poigravam sam sa sobom nego što to činim s drugima.

 

Koliko je žanr krimića zahtjevan, odnosno koliko vam je vremena trebalo na napišete Mali prozor?

Od svega što sam napisao možda je upravo Mali prozor najdulje nastajao. Napisao sam ga prije četrnaest, petnaest godina, no tada sam u relativno kratkom razdoblju objavio dva romana i činilo mi se da bih trećim zagušio njihovu recepciju. Tako mi je izašao iz fokusa. No kad su skandinavski krimići, pa naši poput Josipa Mlakića, "vratili dostojanstvo" žanru, ponovno sam počeo raditi na kosturu. Ovo nije tipičan žanrovski roman, no on se služi zakonitostima tog žanra. Meni je bilo važno da narator bude profesor književnosti da mogu provlačiti razne vrste aluzivnosti. Na primjer i sam naslov nastao je kao hommage Chandleru, kojem se jedan roman zove Little Sister, a drugi High Window, i ja sam to onda iskombinirao.

 

Tko su bili prvi čitatelji Malog prozora?

Po defaultu, šalješ rukopis prijateljima. To su ljudi koji su blagonakloni sami po sebi i obično im je neugodno reći nešto negativno. No imam prijatelje – profesoricu američke književnosti u Novom Sadu i jednog novinara – koji su vrhunski čitaoci, s osjećajem za jezik i nekom pseudoreligioznom ljubavlju prema književnosti, i oni će mi uvijek reći što ne valja. Zahvaljujem i izdavaču, koji je poslao roman na mnoge adrese koje nisam očekivao, pa su prva dva maila čitalaca koja sam dobio bila od književnog kritičara i pjesnika Alena Bešića iz Novog Sada i Christiana Martí-Menzela, katalonskog književnog agenta oženjenog Sarajkom. Oni su obojica ljudi iz branše, a reagirali su više na vanžanrovske segmente. Po tim prvim reakcijama, čini mi se da je roman postigao ono što sam htio.

Jako malo pisaca na našim prostorima može živjeti od pisanja. Česta je kombinacija pisac i novinar, kao u vašem slučaju. Koliko vam je važno novinarstvo, je li vam ono neki ispušni ventil ili biste se najradije bavili samo pisanjem?

Nekoj mojoj intimnoj vokaciji književnost je bliža. No čak i da dođem u situaciju da se ne moram baviti novinarstvom, ipak bih se njime bavio, ali manje. Jedna od stvari radi kojih mi je novinarstvo drago je ta – laže svatko tko se bavi novinarstvom, a kaže da nije tako – što tvoji tekstovi izazivaju brzu reakciju. Kad pišeš roman, kad pišeš knjigu, to radiš mjesecima, razmak između rada i feedbacka je prevelik. Ne dobiješ dovoljno endorfina. A kad pišeš tekst, pišeš ga praktički u danu i sutra već dobiješ reakcije. Volim to, na neki me način to loži. Na Zapadu sve možeš reći, ali ništa nije važno. Kod nas još uvijek napisana riječ ima neku težinu, možeš da pokrećeš neke društvene mehanizme, to je poticajno.

 

Što sada pišete? Hoćete li nastaviti sa žanrom krimića?

Kad pišeš knjigu koja poput ove ima relativno otvoren kraj, jedna od stvari koja ti se provlači kroz glavu je mogućnost njezinog nastavka. No to je zasad samo jedna vrlo maglovita opcija. Trenutačno pišem nešto posve drugačije. Već neko vrijeme sam u posve različitoj priči, to je roman u kojem pokušavam da se kroz život jedne stvarne osobe ispriča priča o 20. vijeku. Ta osoba je historijski postojala, a spada u "sivu zonu", imala je neku vrstu javnog pojavljivanja, uzbudljiv život, no neću otkriti o kome se radi. Želim da roman bude zanimljiv, da ima tu vrstu kvalitete, da te radnja vuče...