F magazin, Ferčec

Piše Sanja Zadro

Možda su preostali svjedoci ono za čim traga junak romana Ovdje neće biti čuda Gorana Ferčeca kad se odluči vratiti iz oronuloga podstanarskog poluživota na Zapadu u opustošeno rodno mjesto negdje u Hrvatskoj. Bender je čovjek u ranim tridesetim godinama. Sam se ne svrstava ni u što. Društvo ga možda vezuje uz pripadnosti zbog kojih ga je iskustvo primoralo na strah od osude. Domišljato se ozljeđujući, propituje granice tolerancije na svijet. Preživljava od polutrajne hrane, sramežljivo prikupljenih komada života ljudi i mrtvih golubova, nepobjedivih mehanizama utega i plastičnih igračaka ratnika, od "Godardovih skalpova" i Aragornovih poraza. U maločemu od toga nalazi razloga da vjeruje u bolje. Usred gusto ispripovijedanoga ništavila fizička glad intenzitetom može nadomjestiti nostalgiju, a borba za očuvanje kakvih-takvih manira u beskonačnoj samoći postaje vrhunac vježbanja discipline, volje i prkosa.

 

Oslanja se na trenutke manijakalne posvećenosti odluci, bez obzira na to je li riječ o pohodu na mračni i vlažni podrum zgrade u kojoj živi, window-shoppingu po izlozima turističkih agencija, promatranju uličnih demonstracija ili pozitivnoj reakciji na očev molećiv telefonski poziv kojim ga obavještava o nestanku majke. Pozitivna reakcija znači promjenu okoline. Prethodi joj nošenje s težinom odluke o povratku i lakoćom ostavljanja svakodnevice. Lakoća nije ništa manje teška od težine. Uvertira su tamnom turizmu prisilnog povratnika. Što ga je nagnalo da se vrati?

 

Ne doznajemo puno o njegovu dotadašnjem životu. Ne rekonstruira detalje, tek ponekad pokoju izmaglicu dovede do granice sjećanja. Ipak doznajemo da je čovjek koji se bori s nerealiziranim kreativnim potencijalom konstantno tražeći medij u kojem bi se mogao izraziti. Nijedan mu nije dovoljan. "Traži rupu u izvedbi kroz koju će koračati svojim putem." Stoga čitatelju daje naznake sklonosti eksperimentu, koje prepoznajemo i u oblikovanju romana. Za razliku od Gorana Ferčeca, Bender ipak ne uspijeva satkati vrhunsko djelo ni u jednome mediju. Teško je tražiti čuda u beznađu. Mogli bismo zaključiti da mu se rijetko događa išta. S druge strane, nema sumnje da je Bender glavni lik vrhunski napisane i iznimno važne knjige.

 

Teško je razgraničiti traganje za istinom i opsesiju grotesknim osjetilnim senzacijama. Sunce, prazna cesta, neodređeno vrijeme u godini, ruševine u divljim zagrljajima korova, krezuba djeca koja vrebaju s kamenjem u očima i džepovima, krajolici koji bi lako mogli biti smješteni bilo gdje da otac katkad ne spomene pokoje ime: sve su to razlozi zbog kojih osobna povijest dobiva univerzalno opominjući prizvuk. Junaka razumijemo i suosjećamo s njim jer nas opominje da "od samog sebe Bender očekuje drugačiju povijest. Povijest angažiranog člana zajednice koji unosi red u svaki kutak vertikale svakodnevnog života." U okršajima s osjećajem zamjenjivosti spas nalazi u izmišljanju i konstantnom stvaranju, za čiju materijalizaciju rijetko nalazi snage. U početku ga čitamo kao marionetu čijom sviješću upravlja nevidljivi i vješti mehanizam otkrivajući bujnu maštu i neslućenu asocijativnost kojom svakodnevne tričarije i prosječne slučajnosti uzdiže na razine čija kompleksnost čitatelja mora zabavljati. Junakovoj tmurnoj svakodnevici usprkos. Roman odlikuje razrađen i suptilan crni humor, osobito pri vizualizacijama dijaloga između glavnoga lika i zahrđalog, izgubljenog oca.

 

Po dolasku u rodno selo Bendera "marionetu" smjenjuju snaga i težina iza malobrojnih riječi koje razmjenjuje s ocem. Kao što u jednom od prijašnjih razmišljanja zaključuje, "dijalog nalikuje usporenoj snimci koju je jezik izdao i pobjegao". Oca mu nerijetko napušta zdrav razum. On ispušta labavo artikulirane bujice reminiscencija na ratne događaje u selu u kojem živi sam s obraslim ruševinama i psima lutalicama, u svijetu u kojemu nema nikoga da svjedoči borbi s duhovima čijim je predmetima ispunio šupu. Nema ljudi koji bi miniranoj zemlji i izgladnjelim psima pomogli da se nose s posljedicama traume. Majka je živjela s njim sve dok jedne noći nije odlutala kroz dvorišnu kapiju. A možda i nije. Nemamo od koga doznati. Radikalna sumnja u junakovoj svijesti na trenutke biva nadomještena osakaćenom i izvitopereno zaraslom nadom. Nada se ogleda u ritualima uspona do ratom opustošenoga skeleta hotela nedaleko od rodnog sela. Mjesta na kojima ona živi čine najljepše i najteže dokučivo tkivo ovoga potresnoga književnog čuda.