U šali bismo mogli reći – s Grossmanovim likovima dobar bi psihijatar imao dosta posla... Nedvojbeno, oni su toliko životni sa svim svojim manama i manijama, humorom i dobrohotnošću da teško možemo ostati ravnodušni na njihovu sudbinu. Stoga je Do kraja zemlje izvrstan roman o obitelji, roditeljskoj ljubavi, prijateljstvu i ljudskosti koji se čita u dahu i uz blagu strepnju kakvo će iznenađenje život donijeti njegovim junacima.

Kad je u svibnju 2003. David Grossman počeo pisati svoj najpoznatiji roman Do kraja zemlje, njegov stariji sin Jonatan bio je pri kraju vojnog roka u artiljerijskoj jedinici izraelske vojske. Mlađeg sina Urija ta je obveza tek čekala. Autor se dakle našao u sličnoj situaciji kao i junaci njegova romana, u zemlji u kojoj svaki roditelj mora svoje dijete na više godina "posuditi" državi i živi za trenutak u kojem ta posudba završava.

Grossmanova junakinja Ora sve je isplanirala – kad njezinu sinu Oferu vojni rok i službeno završi, otići će zajedno na dulji izlet u Galileju. Oferev je plan pak drugačiji od majčina i premda naoko entuzijastično sudjeluje u pripremama za put, večer uoči polaska dobrovoljno se javlja za četverotjedni odlazak u novu vojnu kampanju. U golemom strahu od loših vijesti Ora smjesta odluči napustiti njihov dom i sljedećih mjesec dana ne dopustiti da do nje dođe eventualna obavijest o Oferovu stradavanju. I tako polazi na planirani put u Galileju, ali umjesto sina povede sa sobom njegova "nehotičnog" oca Avrama, inače nekadašnjeg najboljeg prijatelja svojeg bivšeg supruga Ilana. Prepričavajući mu nekoć sretan život četveročlane obitelji – uz Ofera Ora ima i starijeg sina Adama – nastoji na intuitivnoj razini sklopiti "pogodbu" sa sudbinom. Jer, računa Ora, ako bude dovoljno razmišljala, govorila i pisala o sinu, njemu se neće ništa dogoditi. Avram je pak dugo bio u egipatskom zarobljeništvu nakon Jomkipurskog rata, no to nije dokraja slomilo njegov duh. U svakom slučaju, on je uistinu vrlo živopisan lik – u sjeni duhova prošlosti u njegovu se umu vrti više paralelnih predstava, a tek povremeno na vidjelo se probija mladić iznimne erudicije i talenta koji je pao žrtvom nesretnog spleta okolnosti. Orin stariji sin Adam bio bi pak dobar materijal za studiju o mladenačkom opsesivno-kompulzivnom poremećaju, dok je mlađi, premda roditelji to teško mogu priznati, u vojsci na neki način izgubio priličan dio svoje ljudskosti. U šali bismo mogli reći – s Grossmanovim likovima dobar bi psihijatar imao dosta posla... Nedvojbeno, oni su toliko životni sa svim svojim manama i manijama, humorom i dobrohotnošću da teško možemo ostati ravnodušni na njihovu sudbinu. Stoga je Do kraja zemlje izvrstan roman o obitelji, roditeljskoj ljubavi, prijateljstvu i ljudskosti koji se čita u dahu i uz blagu strepnju kakvo će iznenađenje život donijeti njegovim junacima.

Valja naglasiti da je David Grossman jedan od najznačajnijih suvremenih svjetskih pisaca, vodeći izraelski autor i mirovni aktivist ljevičarskog usmjerenja. I dok svoje junake na neki način pošteđuje krajnje nepovoljnog ishoda i donosi nadu, nije mu se ostvarila želja – vrlo slična Orinoj – da pišući roman Do kraja zemlje na neki način zaštiti svog mlađeg sina Urija. Naime upravo kad je Grossman dovršavao ovaj roman u kolovozu 2006., Uri je poginuo u posljednjim satima Drugog libanonskog rata. I kako sam autor kaže, premda nije mijenjao sam tijek radnje, promijenio se odjek stvarnosti u kojem je napisana njegova konačna verzija, koja ovih dana prvi put dolazi i do hrvatskih čitatelja.