Uživala sam prevoditi ovo djelo koje mi je dalo rijedak uvid u svakodnevicu zemlje o kojoj nisam mnogo znala, u živote podcrtane stalnim i dugotrajnim ratom, u patnju roditelja čija su djeca uključena u sukobe i borbu s teroristima. A to su ljudi poput nas, lako se poistovjećujemo sa strahovima i frustracijama, i sve to ocrtano je na kulisi predivne, bujne prirode pokrajine Galileje u Izraelu.

Na predstavljanju hrvatskog prijevoda svog znanstvenofantastičnog romana 2006. na konvenciji u Istri Brian W. Aldiss na prijevodu mi je zahvalio rečenicom koju sam dobro zapamtila: "Prevoditelj je moj najpažljiviji čitatelj." Istina je. Kao čitatelji mnogo toga i ne vidimo svjesno, što zbog redundancije, zbog fokusiranja na nama zanimljive ideje ili zbog zamora. No prevoditelj svaku riječ nekog djela, svaku rečenicu mora odraditi svjesno, savjesno i suvislo. Opsežni romani čitatelju nude sate zadovoljstva, a proces prevođenja od svih traži dugotrajni angažman i izdržljivost.

No katkad naletimo na dragulj poput Grossmanova romana Do kraja zemlje koji i prevoditelja neizbježno uvlači u svoj svijet odlučnom i čvrstom rukom.

Uživala sam prevoditi ovo djelo koje mi je dalo rijedak uvid u svakodnevicu zemlje o kojoj nisam mnogo znala, u živote podcrtane stalnim i dugotrajnim ratom, u patnju roditelja čija su djeca uključena u sukobe i borbu s teroristima. A to su ljudi poput nas, lako se poistovjećujemo sa strahovima i frustracijama, i sve to ocrtano je na kulisi predivne, bujne prirode pokrajine Galileje u Izraelu.

Suživot dvaju sukobljenih naroda u istoj zemlji, suradnja, slučajne i namjerne uvrede, sličnosti i razlike, strah od bombaša samoubojica zbog kojih se prkosno izaziva sudbina i sitni, intimni pregovori za još koji dan sigurnosti za sinove Orina su svakodnevica već dvadeset godina. Kulminacija toga je bijeg, u prirodu, u prošlost, što dalje od onih koji nose obavijesti o smrti vojnika. Ora ovim putovanjem povezuje niti svog života u jedinstvenu tapiseriju koja nije mogla nastati nigdje drugdje osim u tom dijelu svijeta. Priča se razvija epizodno, stalno najavljuje nove zaplete, ostvarujući atmosferu očekivanja, napetosti i znatiželje.

Zahtjevno je prevođenje ovakvog stilski neobičnog romana koji jezične ukrase i vokabularne bravure zamjenjuje prozirnošću izraza, tako da nas odmah uvlači u priču kroz procijepe između riječi i kratkih rečenica dijaloga, a onda utapa u dugim, ritmičnim odlomcima opisa scena iz prošlosti koji su podloga za reducirani dijaloški izraz. Izazov ovdje nije pronaći značenje fraze ili hrvatskog naziva neke autohtone biljke, već ponoviti melodiju, ritam i intonaciju jedne naracije u drugom jeziku. Propustiti tekst kroz sebe da se na drugom kraju čuje autorov glas na razumljivom jeziku. I to je pravi smisao i zadatak mog posla. Urednička i lektorska pomoć pritom je neprocjenjiva. Tek nakon toga dragulj sja na onaj posebni način, najbliži originalu.

Grossman je briljantan pisac, čitatelje zavodi od prvog poglavlja, a prevoditeljicu, koja je pažljivo pročitala svaku riječ, oduševili su slojevi tih života koji nam se jedan po jedan ljušte pred očima.