Kamo god došao, Andreas Ban tu je zapravo već bio, jer njegovo je iskustvo kolektivno iskustvo, njegove priče nasjedaju na priče svih drugih života, a on ih pažljivo sluša dok se one povezuju. Isprepletanje sudbina poziva na odgovornost – jer nijedna priča nije samo naša, niti smo odgovorni samo za vlastite priče.

EEG je neinvazivna, bezbolna pretraga, ne zrači i nije štetna. Glavna je vrijednost ove pretrage u dijagnostici poremećaja svijesti. Dodatno se primjenjuje kod smetnji pamćenja. 

Dakle pretraga ne boli, ali pamćenje, za pamćenje ne možemo jamčiti.

Naslov romana vrlo nedvosmisleno upućuje na njegov sadržaj. Ovo je dakle roman o pamćenju ili zaboravu, slučajnom ili namjernom. O ljudima koji pamte i onima koji žele zaboraviti i napraviti tako da i drugi zaborave. Ovo je roman i o stanju svejednosti ljudskog bića i ravnodušnosti svijeta prema onome u što se pretvorio.

Glavnome liku romana EEG Andreasu Banu u Bruxelles piše neki Goran Ferčec. Kažem neki, jer Andreasa Bana ja ne poznajem. Rečenice koje Ferčec šalje Banu uistinu jesu moje, ali jesam li taj Ferčec uistinu ja ako ne poznajem ime onoga kojemu pišem? Rekao bih da sam u romanu EEG ja i više ja no što sam u nekim drugim situacijama i okolnostima, jer u romanima Daše Drndić čak i ljudi izmišljenih imena nose terete realnih i proživljenih sudbina, odnosno nose jednu sudbinu, kolektivnu sudbinu dvadesetog stoljeća.

Nakon što jednom uđete u fikciju, nemoguće je izaći, baš kao i kad uđete u povijest, vaša je sudbina zapečaćena. Biti zarobljen u fikciji isto je kao i biti zarobljen u vremenu kojem pripadate. Nema izlaza. Vrijeme i sve što ono donosi nemilosrdni je okvir vašeg postojanja.

U romanima Daše Drndić literatura ulazi u vrijeme i vrijeme u literaturu, skoro pa nevidljivo, brišući granicu koja ih dijeli. Tako je i u ovom romanu. Fikcija se hrani stvarnim, a stvarnost melje fikciju i pretvara je u dokument, pretvara je u ostatke svih naših promašaja, individualnih i kolektivnih.

Namjerno govorim u drugom licu množine, namjerno se obraćam vama, jer ovo je vaša fikcija i fikcija o vama. Vrlo realna. Vrlo dokumentarna. Dakle ovo je dokument o vama, pa je i odgovornost za sadržaj ovih priča dijelom također vaša. Odnosno naša.

Protagonist ovog romana Andreas Ban, taj kojem, navodno, pišem, jest flaner, tumaralo i lutalica koji pabirči ostatke Europe i svijeta na njegovu zalasku. On putuje istrošenom Europom, posjećuje prijatelje, gleda kroz prozor i svojim pitanjima provocira dekadentnu i prostu glupost na koju nailazi. Njegova su pitanja toliko precizno usmjerena da uglavnom izazivaju tišinu i muk, pa ostaju bez dogovora.

On ne nosi nikakvo dodatno znanje o svijetu, on samo zna usmjeriti pogled. Upravo zato što zna kamo gleda, njegove ga oči izdaju, oboljele od očnog tlaka, mute mu vid, pretvaraju sliku svijeta u zamućeni akvarij.

Gledanje je važno stanje ovoga romana. Namjerno kažem stanje, a ne radnja, jer preko pogleda uspostavlja se egzistencijalno stanje pripovjedača i spleena vremena u kojem se Andreas Ban kreće. On neprestano pokušava pomoći svom pogledu kapajući u njega lijek, prihvaćajući grešku svog organa, ne pitajući se je li možda situacija obrnuta, je li sam svijet zamućen, a oči to prepoznaju kao svoju bolest.

Na naslovnici Dašina romana Sonneschein nalaze se oči, keramičke. Naslovnica romana Belladonna ima jedno oko koje krvari, a u sadržaju se pojavljuje sljepoća kao lajtmotiv. S naslovnice ovog romana također nas gleda oko, a na njegovim stranicama ljudi kopaju oči, samima sebi ili jedni drugima, ili pak oči bivaju iskljucane od golubova koji u prazne duplje onda snesu po jaje.

Tko nas to gleda s naslovnica i u čije to oči gledamo vlastitim očima? U Dašinim romanima oko nije samo organ vida koji pomaže pri kretanju kroz svijet, ono je alat koji svjedok vremena može usmjeriti nazad ili naprijed, alat koji omogućuje pamćenje i bilježenje. Oko je neka vrsta intimnog objektiva čija leća ima dodatnu svrhu, ono generira i proizvodi stanje povišene svijesti. Ta povišena svijest Andreasa Bana čini svjedokom.

Njegovo je tijelo istrošeno, stvara mu bol, izdaje ga vid, ali on ipak hoda poput nekog europskog duha pamćenja i pretura po temama koje Elfriede Jelinek u jednom intervjuu naziva ljudskim smećem. Andreas Ban angažirani je subjekt, pa je i pisanje o njemu angažirano.

Kako Andreas Ban ide kroz svijet, tako se sadržaj tog svijeta veže s njegovom vlastitom pričom, povezujući predmete, ljude i povijest, stvarajući isprepletenu mrežu ovisnosti i odgovornosti. Te niti razvučene su od Latvije do Tirane, preko Pariza i Toskane, i pokazuju da istovremeno nema nevinih i da nema onih koji nisu žrtve.

Ban u sebi utjelovljuje sve literarne eskapiste, sve pobunjenike, sve apatride, jednu kolektivnu biografiju koja više uopće nije fikcionalna, pa poput duha jednog Ödöna von Horvátha, heterogenog subjekta načinjenog od različitih jezika i iskustava, luta ispod te mreže i povezuje posljedice stoljeća koje nije činilo ništa drugo nego je gomilalo iskustvo kaosa i užasa, a da se zapravo nije suočilo s njim.

Andreas Ban posjeduje nespokoj nepomirenja koji mu omogućuje da vidi i pamti previše, a moći vidjeti i pamtiti previše, i k tome bez utopije i pored bolesnih očiju, možda je u vremenu u kojem živimo uistinu prokletstvo.

Kamo god došao, Andreas Ban tu je zapravo već bio, jer njegovo je iskustvo kolektivno iskustvo, njegove priče nasjedaju na priče svih drugih života, a on ih pažljivo sluša dok se one povezuju. Isprepletanje sudbina poziva na odgovornost – jer nijedna priča nije samo naša, niti smo odgovorni samo za vlastite priče.

Od individualnog prema općem Daša, polazeći od biografije majke kao metafore jednog bolesnog vremena u kojem i stablo nešpule na kraju umire, preko biografije oca komunista i partizana koji se mokar izlaže hladnoći da bi navukao upalu pluća i utekao ovom vremenu, pa do biografija poludjelih latvijskih i ruskih šahista i zatvorenih albanskih umjetnika i pisaca, kreira mentalnu sliku Europe, jednu malignu dijagnozu kontinenta na kojem su šume zasjenjeni grobovi brutalnog naslijeđa, kontinenta čija valovita linija na EEG-snimci mora praviti nevjerojatne skokove i krivulje.

Ovo je roman dokumenata i fragmenata, citata i ponavljanja. Daša niže fragmente koji iznose svoje teme, a dokumenti svoje brojke kreirajući iskrzanu, ali monumentalnu strukturu jednog romana svjesna, kako kaže Hermann Broch, da su fragmenti zapravo ništa drugo do artikulirana svijest o tome da cjeline više nema i da je ne može biti, da je jednostavno čak ne vrijedi ni pokušavati pretvoriti u djelo, da je ona jednostavno lažna. Jedino što ostaje jeste čovjek i njegova svijest o nedovršenosti svijeta.

Lucidnost Dašine repeticije kao postupka najbolje ilustrira jedan mali detalj. U dokumentarno-biografskom romanu napisanom prije skoro dvadeset godina, a koji nosi naslov Marija Czestohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, sve počinje potresnim citatom Jeana Gionoa o besmislu povezivanja pojmova rata i heroja. Nakon dvadeset godina taj se citat opet pojavljuje pri početku romana EEG. I premda je kontekst na koji se odnosi različit, citat nije nimalo manje aktualan. Napominjem, u međuvremenu je prošlo dvadeset godina!

Ponavljanje i citatnost Dašin su pokušaj da se repeticijom, konstantnim vraćanjem tema i vremenskim elipsama, nemilosrdno bori i obračunava s naslijeđem gluposti, da upozori na glib u koji su upali vrijeme i društvo i da, naprosto, podsjeti na neke prošle stvari, jer ljudi su bolesno zaboravni, kako kaže.

Na kraju, zamislimo da je ovo pismo za Andreasa Bana. Još jedno pismo za Andreasa Bana. Ako mu ga pošaljem, ne znam u kojem će ga gradu naći. Nadam se samo da će ga obradovati.