EEG i nije i jest roman, to i nije i jest dnevnik, to i nije i jest (n)i putopis (n)i znanstvena rasprava na temu Drugoga svjetskog rata i poraća. EEG je sve to, ali i više od toga jer svi su motivi, krugovi, valovi, kanali, pritoci i utoci u toj književnoj delti ipak spojeni, ali "labavim šavovima", no nema tu spasa onome tko očekuje narativni tijek.

Veliki rumunjski filozof Emil Cioran piše u svojoj knjizi Tera mea (Moja zemlja) da ona, naša zemlja, postoji samo kao stvarnost našeg očajanja. Upravo je takvo očajanje prostor djelovanja (tj. nedjelovanja) junaka ovog romana Andreasa Bana nakon što se – nije ubio u Belladonni i nakon što je odlučio primijeniti ekstenzivnu pretragu EEG-a na sebi, svojim najbližima i daljima, pa i na onim fikcionalnima likovima koji se upleću u živote njegovih bližnjih.

Elektroencefalografski valovi koje u svojoj najnovijoj knjizi ispisuje Daša Drndić znakovi su mnogih bolesti i poremećenih stanja oko nas koje ona bilježi sa sebi svojstvenom literarnom, ali i faktografski znanstvenom preciznošću donoseći nam niz bolnih statistika koje se u nas, nažalost, svakodnevno dovode u pitanje i stavljaju pod jezive lupe revizionizma, a koje sve redom precizno svjedoče o devastaciji, razaranju, ubijanju ideja, beznađu bez dna, crnilu i bunilu uma, sljepoći (doslovnoj i simboličkoj), malograđanštini i razbojništvu na vlasti, o žestokom autoritarnom hedonizmu kod svih protagonista našeg i ne samo našeg javno-političkog života. Neumoljivo nas s mnogih stranica (koje, uz spomenutu obojenost crnim, nisu lišene duhovitih pasaža, dapače) zasipavaju jezive činjenice o Holokaustu: između 70 i 100 tisuća Židova ubijenih u Latviji, 200.000 na Baltiku, 80.000 u Francuskoj…, a u pozadini su toga vala neshvatljivih tragičnih statistika jame, nasilje, teror i jednoumlje koje autorica toliko prezire.

Bez obzira na to koji motiv te duboko prodiruće "pretrage# titra pred nama, ogoljuje ga se do koske i posljednje vlati: u središtu su te elektromagnetske bure sam Andreas Ban i njegova "bolesna i bolećiva" stanja, njegovi majka, baka, otac, maćeha, sestra, ujak Karl i njegova potresna ljubavna priča koja se pretvara u političku, bivša ljubav Leila, prijatelj Alan Kaplan, psihijatar koji se ubio očevim pištoljem, a iz čijih fajlova iskaču najteži psihijatrijski slučajevi s kojima simpatiziramo više nego s mnogima "normalnima" oko sebe. Bolesni su i bolećivi ili povezani s bolešću i gradovi Banovih mnogobrojnih putešestvija: Rovinj, Rijeka, Pariz, Beograd, Sarajevo, Tirana, Riga i njezina bolna prošlost sa Sovjetima i nacistima i njihova odreda "čudesna lica" s kojima se Ban susreće u prošlosti i sadašnjosti… U svakome od njih postoji neki psihijatrijski obrađen ili zapušten prostor: kuća-ludnica, bolnica-ludnica, institucija-ludnica… bez obzira na to je li riječ o sadašnjosti ili (ratnoj) prošlosti.

Tako možete, kao u nekom pod-romanu, pročitati najprecizniju moguću raspravu o sindromu vrhunskih šahista kroz povijest, naročito o onima u Reichu, o njihovim ludilima, šahistima monstrumima ubojicama i samoubojicama, zločincima, ratnim krvnicima i njihovim žrtvama – progonjenima, zatvaranima, smaknutim kolegama šahovskim velemajstorima koji umiru od gladi u SSSR-u, pogibaju pod bombama na ratištima, nestaju u vihoru rata.

EEG i nije i jest roman, to i nije i jest dnevnik, to i nije i jest (n)i putopis (n)i znanstvena rasprava na temu Drugoga svjetskog rata i poraća. EEG je sve to, ali i više od toga jer svi su motivi, krugovi, valovi, kanali, pritoci i utoci u toj književnoj delti ipak spojeni, ali "labavim šavovima", no nema tu spasa onome tko očekuje narativni tijek. Za Dašu je kontinuitet dosada, monotonija i sve je kod nje u fragmentiranju, baš kao u pretrazi zvanoj EEG kad vam na glavu stave sve one silne elektrode da provjere imate li epilepsiju, tumor na mozgu, demenciju, kakvo komatozno stanje ili narkolepsiju. Kad se ta "stanja" presele na prostor i ljude oko nas, na pojave, onda shvatite da je sve zrelo za ludnicu, mjesto koje je najmanje institucija, već je prije svega stanje i iz kojeg nema izlaza.

Kao što se ne izlazi ni iz Hrvatske, koja je "već duže raspamećena, a sad već luda". Za to ludilo (i s tim u vezi Cioranovo očajanje) ima više termina i objašnjenja u ovoj knjizi. Meni je najupečatljiviji upravo onaj iz rumunjskog jezika: bezna (tmina, mrčava, mrklina, nevidjelica, sljepilo). Doista, Andreas Ban, iako direktno uopće ne raspravlja o Hrvatskoj, podsjeća nas da živimo u zemlji koja je, kao što to jednom lucidno zapisuje u svoj dnevnik Miroslav Krleža: "draga, ali nepismena i zaostala, zaboravljena od svih i koja tako katolički zgužvana životari u punoj bezimenosti same sebe, zgažena kao proštenjarsko smeće…"

Mogli bi se naširoko opisivati brojni valovi i cunamiji iz ove knjige, jer ona je baš takva: ne odaje sve tajne odjednom, i zato je velika, vuče vas sebi opet i opet iako se nakon čitanja pojedinih odlomaka osjećate kao da je preko vas prešao tenk, i onda se ipak vraćate unazad i pritom vam se čini kao da neke stranice niste ni čitali… Drugačije su nego jučer, otvaraju se na drugi način.

Lewis Caroll, autor Alise u Zemlji Čudesa (koji s Banom dijeli strast prema matematici i šahu), rekao je da nikada u životu ne možete dobiti dovoljno veliku šalicu čaja ni dovoljno dugu, a dobru knjigu. Pa ako ne volite čaj, s EEG-om Daše Drndić na najboljem ste putu da Carollov poučak napokon i demantirate.